Gabrijela Rukelj: Crteži / "Greta", 16.12.2013

„Ja sad idem van, i vratit ću se možda tek za tristo godina“, naslov je rada Gabrijele Rukelj nastalog u kombiniranoj tehnici i to relativno nedavno, prije otprilike dvije godine. Pomalo programatskog tona i prosedea s notom usuda na granici fine ironije i melankolije, taj naslov u autobiografskoj maniri istovremeno komentira ono što je do tog trenutka autorica ostvarila u području umjetničkog stvaranja, ali i bez zadrške propituje ono što će tek uslijediti. Tako odlučno prokazana odgođenost povratka koji će uz to tek možda nastupiti, ovu autoricu istovremeno stavlja u poziciju osobe koja, ukoliko se i vrati, nužno mora nekim novim smislom i značenjem taj isti povratak i opravdati.

Ova izložba nesumnjiv je dokaz da na povratak Gabrijele Rukelj ipak nismo morali čekati gotovo biblijsko simbolički dugo, te ujedno i potvrđuje da je sadržaj tog povratka bogat, razveden i cjelovit, te bez dvojbe vrijedan prikazivanja u ovom najnovijem ciklusu koji u pojedinim svojim segmentima sadrži autoričine ponajbolje radove do sad.

U šetnji

Autoportret

Kora i ja

A gdje je to autorica otputovala, i kamo se zapravo vratila? Odgovor na to pitanje gotovo je retoričke prirode, pa time i prilično jednostavan. Ovi su radovi jasan povratak iz totala u prostor srednjeg ili čak krupnog plana; iz širine eksterijera u interijer ili okrajak vanjskog zbivanja; iz velikih formata u intimu malih/manjih formi; iz elaborirane uglavnom kombinirane tehnike u prividnu jednostavnost crteža. I napokon, iz samoće u prostor prisutnosti, bivanja s drugim u cjelovitosti autorskog izraza.

Bez naslova

Čudovište

Krenimo od ovog potonjeg. Tematizirana samoća kao gotovo arhetipski lajtmotiv cjelokupnog stvaralaštva Gabrijele Rukelj prisutna je i u ovim radovima, ali ovdje se mora promatrati isključivo kao obmana ili vješt fokalizacijski trik autorice koja po prvi puta u svom radu i kod posve osamljenih figura u prostoru jasno sugerira pogled, odnosno prisutnost drugoga/druge. Na njezinim crtežima uvijek je implicirana prisutnost izvan okvira crteža koji ga čini toplim čak i u prividnim prostorima samoće; s druge strane muške figure s cvijećem nalazi se ista ona žena koja sjedeći za stolom preko cvijeća promatra muškarca negdje u jasno nagovještenom prostoru neprikazanog. Ili možda, bolje reći neprikazivog, jer ono što Gabrijela Rukelj zapravo sugerira jest otvaranje prostora intime ali ne i istovremenog jeftinog ogoljivanja, u kojem onaj iskonski prostor vlastite nutrine autorica ipak ne odlučuje podijeliti i tu čini vrlo hrabru odluku o namjernom susprezanju, te potpuno svjesnom formatiranju sadržaja svojih crteža, koji ove radove upravo čini toliko kvalitetnima. A opet, da oni u toj čvrstoj sinergiji forme i sadržaja, do sad još pogotovo na ovaj način netematiziranoj u radovima ove umjetnice, ni najmanje ne gube svoj ishodišni emotivni naboj.

Bez naslova

Kora i potomci

Interijer

Tako obrađene teme sasvim sigurno napuštaju prostore svjesne infantilizacije samih sadržaja slike, postupka koji je do sad bio svojevrsni trademark Gabrijele Rukelj, i odvode ga prema tematiziranoj suspregnutosti koja u prvi trenutak može djelovati gotovo i paradoksalno. Naime, za razliku od prijašnjih radova velikih ili većih formata, u kojima je uglavnom davala obrise samoći u prostorima gotovo mitskih gradskih trgova ili šuma, Rukelj odjednom postaje suzdržana i diskretna pripovjedačica u prizorima unutarnjih bliskosti. Otuda i potreba za redukcijom formata, ponovnim propitivanjima prostora i figura unutar tog prostora, te gotovo novog otkrivanja interijera kao vanjske manifestacije potrebe da se o značenjima slike progovori jasnim jezikom i potpuno drugačijim diskursom.

Evo i mene, dakle

Ptica

Mrtva priroda

U podosta prijašnjih radova, čak i kad bi tematizirala prisutnost drugoga Rukelj bi slikarskom gestom ili dodatnim tekstualnim pasažom tu istu prisutnost ironizirala, poput primjerice jednoj slici dopisanog naslova „Some other time“, a da istovremeno u novom ciklusu koji je upravo pred nama čak i autoričina vjerna pratiteljica Kora dobiva svog prijatelja, na mjestu iskrenog susreta bez sarkazmom označene prisutnosti.

Na taj način, kroz ove crteže promatramo svojevrstan intimni dnevnik autorice, ali istovremeno smo potpuno svjesni da u ovakvom otvaranju ne postoje nehotična eksponiranja; sve je pod čvrstom autorskom kontrolom koja ne trpi viškove ili pretjerivanja. Razbarušeno pretakanje šume preko okvira slike ovdje je svedeno na nekoliko stabala koja zatvaraju kompoziciju; oblaci postaju kišom koja je tek u funkciji kulise za isticanje fizionomije lica; a muškarac koji donosi cvijeće crnom je pozadinom izdvojen i iz okolnog prostora i promaknut u prvi plan, jer je sve zapravo iskazano, te ne postoji potreba da se kaže išta više od toga.

Kiša i ja

Razgovor s pticom

Autoportret

Možda najbolji dokaz u prilog ovoj tezi po mnogočemu je ključan i gotovo amblematski crtež osobe u interijeru koja upućuje pogled negdje izvan same strukture slike, te u točno pogođenoj i vrlo efektno elaboriranoj minimalističkoj kompoziciji bez ikakvih viškova donosi toplinu odsutnosti koja zapravo stoji poput jasno iskazanog zajedničkog nazivnika svih radova novog ciklusa Gabrijele Rukelj. U toj je toplini na začudan način istovremeno presijecanje i onog što je bilo i onoga što će biti, onako kako smo o tome već progovorili na početku, pa u tom kontekstu možemo zaista biti sretni da je onih tri stotine godina od kojih smo krenuli zapravo sublimirano u njih tek nekoliko, koje su Gabrijeli Rukelj bile potrebne da svima nama otvori neke nove stranice vlastitog dnevnika, točno onako kako je to i zamislila. Stranice su to pomno odabrane, a zatim i podjednako velikodušno poklonjene.

Tomislav Zajec