Gabrijela Rukelj: Slike, 2013.

Slikarstvo Gabrijele Rukelj sugerira nam da je čista i veličanstvena životna energija oko nas i u nama, te da je život čudo kojim ipak najčešće struje ljubav i iskrenost. Njezin je izraz ilustrativan. Slike Gabrijele Rukelj dočaravaju nam njezin nježni ali istovremeno i divlji svijet, koji je dobronamjeran za sve stvorove koji dišu na ovoj planeti, pa i šire. Gabrijela nam poput malog djeteta, koje se čudi svim fenomenima svijeta, pokušava sa ogromnim veseljem opisati sreću koju osjeća stvarajući svoja djela. U njezinim radovima raspoznaje se činjenica da slikarstvo izlazi iz nje same i pretapa se u jedinstveni primjer autentičnog izraza. Suvereno vlada bojom i na šarmantan i nonšalantan način stvara neobične kompozicije koje uvijek drže vodu.

Interijer

Prije mnogo i mnogo godina

Sloboda je glavni kôd njezin crteža, ritam je protkan kroz strukturu njezine forme a ljepota je razlog nastajanja njezinih djela. Gabrijela ne podilazi ukusu publike, ali zasigurno ima izuzetno dopadljive slike. Njihova površina vibrira a likovi nas griju svojim simpatičnim kretanjima. Njezine namjerne greške zabavljaju nas poput (ne)namjernih šeprtljavih poteza inspektora Clouseauea.

Pejsaž

Bez naslova

Gabrijela je poput velikog Jeana Dubuffeta odbacila tradicionalnu zapadnjačku umjetnost i posvetila se iskonskom, dječjem, urođenom pa i urođeničkom. Premda možemo pronaći sličnosti Gabrijelinog slikarstva sa spomenutim gospodinom Debuffetom i njegovim prijateljem Slavkom Kopačem, kao i sa velikim švicarskim slikarom mašte Paulom Kleeom ili outsiderom i crnim robom iz Alabame Bill Traylorom, slikarstvo Gabrijele Rukelj je izuzetno originalno i autentično, vjerojatno upravo iz tog razloga jer i počiva na proispitivanjima autoričinog unutrašnjeg svijeta. U njezinim djelima je toplo i ona tu toplinu nesebično šalje dalje u beskonačnost.

I čudovišta imaju krila, zar ne?

Autoportret

Gabi kao da nas uvjerava da iza svega ipak postoji organizirani kaos u kojem ima prostora za sva bića. Vedrina pršti iz prostora u njezinim slikama, bića su slobodna a kuće dišu. Sugerira nam da na ovom svijetu ima mjesta za sve koji ne ugrožavaju druge. U takvoj situaciji i besmisao ima smisla (u Besmislenoj slici), kao i dosada (slike Mirni podstanar i Čekaonica) a Leš starog automobila ili Zmaj odišu duhovitošću i simpatičnošću. Čistoća je njezina glavna kvaliteta. Čistoća boje i izraza, čistoća duše i uma. Njezino slikarstvo oplemenjuje, kako samo autoricu tako i publiku koja će nesumnjivo uživati u briljantnim slikarskim djelima, samo ih je potrebno gledati neiskvarenim dijelom svojeg bića.

Denis Krašković